Ovo što cu danas napisati u postu je istinita prica. Na srecu, osobe koje su sudjelovale u ovome dobile su sto su zasluzile. Nikoga necu imenovati, upravo zato jer je stvarnost i jer, kako se kaze? Nitko nije kriv dok mu se ne dokaze krivnja…

Postoji jedno mjesto… u tom mjestu postoji ulica…u ulici zgrada… u zgradi je jedna starica. Luda starica. Majka, sestra i unuka uglednih osoba u tom mjestu. Zivi sama, i uvijek je na meti izrugivanja, jer se za nju uvijek mislilo da nema dvije ciste u glavi, i da sve sto govori samo izmislja, njezina se sestra brine o njoj, donosi joj jesti, cisti je, sprema joj kucu, i svima okolo govori kako jadnica halucinira i kako ce brzo doci do svoga kraja. Sve je divno i krasno. Imamo ludu staricu, njezinu briznu sestru… idila. Ali… sada dolazi do preokreta u ovoj prici, jer jednoga je dana sestra zaboravila zakljucati staricu u stan, i starica je izasla iz kuce na ulicu. Otisla u trgovinu i kupila si jogurt. Na putu za kucu je zastala, iznemogla, suha i bez snage. Ja sam je srela… pomogla sam starici. Ponudila joj da cu je odvesti do stana, i ako treba pomoci oko jos cega. Nije mi bio problem, ionako zivim u toj ulici od kad sam imala 3 godine, i naravno da cu pomoci nekome kome treba pomoc. Po putu za stan, po stepenicama, starica je glasno pocela disati. Pre glasno, sto je upalilo moj alarmni sustav, i vidjelo se da nesto ne stima s njom. Prosla sam neka predavanja na pedagogiji, i bilo je lako shvatiti simptome. Starica ima astmu. Odmah sam je pitala da li ima pumpicu, sa sobom ili u stanu, ali ona je čvrsto zanijekala, i rekla da je uopce nema, ni sa sobom ni doma. Da je zapravo nema vec duze vrijeme i da je nikako ne moze naci. Hodale smo polako prema stanu, i do drugoga kata trebalo nam je dvadesetak minuta, njoj je bilo lose, a ja sam morala paziti da joj se stanje ne pogorsa. Dosle smo do stana, i vrada su bila sirom otvorena. Zaboravila ih je zatvoriti za sobom. Usle smo u stan, i meni je suza kliznula niz lice. To se ne moze nazvati stanom. Tu nitko ne moze zivjeti. Cak je su i za zivotinje nehumani uvjeti. Ulazimo u malu kuhinjicu, i pomogla sam starici da sjedne ne jedinu vidljivu stolicu u blizini. Cijelim je putem nesto mumljala, ali ja, povodeci se za glasinama, nisam obracala paznju. Zapravo, smatrala sam da je uspjeh i samo to sto mi je dozvolila da joj pomognem, bez da napravi scenu na cesti. Pitala je vode, ali nigdje nisam mogla naci casu. Salice su bile dvije, i uzasno prljave tako da je najzdravija odluka bila da ih bacim u smece, jer bilo je nesto skoreno i polu zeleno na njima. Tko zna od kada. Jedna se salica dala ostrugati tako da sam joj natocila malo vode i dala da pije. Popila je jedva razmaknuvsi usne. Htjela sam biti usluzna do kraja, i vidjevsi koliko je slaba, potrazila sam nesto sto bi joj moglo vratiti snagu. Nesto slatko, jer disanje joj se poboljsavalo, i cinilo se kao da joj je malo bolje. Nicega nije bilo. Jedan jedini komad kruga pljesnio je u kutu kuhinjskog elementa vec dosta dugo, i to je bilo sve sto sam uspjela naci. Rekla sam joj da cu skoknuti do trgovine, i tako sam i ucinila. Vratila sam se, nahranila je i onda je sve bilo malo bolje. Mislim da skura i stakla u stanu nisu bila otvarana vec duze vrijeme, a opce je poznato da starica nikada ne izlazi po ljeti iz kuce, jer je vrucine ubijaju. Otvorila sam prozore, tek toliko da udje malo zraka. Smrdilo je, po ustajalosti, po starosti, po nemaru.
Nakon nekoliko trenutaka, kada je starica pojela, i kada se malo smirila, shvatila sam sto je ona zapravo mumljala cijelo vrijeme. NISAM JELA NI PILA DVA DANA, NISAM JELA NI PILA DVA DANA saptala je… zar je moguce da samo halucinira ili stvarno govori to sto govori? Njezina sestra svaki dan dolazi kod nje i nosi joj hranu, jer starica nije sposobna sama kuhati. Ako je tako, logicki bi bilo da ima nesto na stednjaku. Niceg nije bilo. Niti jednog lonca, niti bilo kakvog traga da je starica danas jela. Pogledala sam na sat, bilo je 4 popodne.

Na kraju, pomogla sam joj da ode u krevet. Nije imala krevet. Usle smo u sobu, i tamo je stajao kauc. Razbijeni kauc sa prljavom robom na njemu. Na tome je starica spavala. Ne znam..ne mogu objasniti kakav je to osjecaj, kada vidis nekoga toliko nemocnog, nekog tko zivi u takvim uvjetima. Nista se vise nije moglo napraviti. Pomogla sam joj da se smjesti, i nakon toga tiho napustila stan zatvorivsi za sobom vrata.

Raspitala sam se. Osim sestre, ima kcer i unuku. Svi su oni zbrinuti, samo… unuka joj se udala pred neko vrijeme, a znate kakva su vremena kada nemas posao i nikakve stalne prihode. Stan u ulici je jako velik i na jako lijepoj poziciji… kada starica umre, sve ide unuci…

Ja sam dosla do nekih zakljucaka. Ne znam da li su tocni, ali sumnjam da sam jako daleko od istine. Starica u stanu nema pumpice sa lijekom, a teska je asmaticarka. Nema hrane… i sestra je zakljucava u stan kako ne bi izlazila. Ne djeluje ludo. Niti malo. Ali, svi vjeruju njezinoj sestri, kako i ne bi? Doduse, dodje ona i nosi lonce, ali svakih koliko? Dva, tri dana? Ne znam. Ne mogu nista reci… socijalni radnici su sada tu da rjesavaju stvar.
Ucinilo mi se kao da postoji urota. Kao da namjerno izgladnjuju staricu kako bi ona sto prije umrla i kako bi stan otisao unuci. Sve mi to izgleda kao dobar temelj za neki roman, samo, na zalost, ovaj je put stvarna prica… zalosno. Jako zalosno, ali ocito je da koliko god mi zagovarali demokraciju, solidarnost i sta ja znam kakve jos pojmove, to nije nista dok su oni samo na papiru.

Sestre. Ista krv. Isti odgoj. Jedna je bolesna. Ali ne ona koju su svi smatrali takvom.